23.10.2014.

Promocija monografije slikarice Marijane Muljević

Pozivamo Vas s veseljem na promociju monografije slikarice Marijane Muljević, autorice Ive Körbler, nakladnika Artstudio Azinović, u Muzeju Mimara, u četvrtak 23.10. u 18 sati.
Monografiju će predstaviti dr. sc. Zvonko Maković.

***
Nakon četiri desetljeća kontinuiteta slike Marijane Muljević, bez ikakvih bliskih sljedbenika ili epigona, ovo je slikarstvo ostalo svojevrsnom zatvorenom i sačuvanom stilsko-poetološkom oazom u hrvatskom suvremenom slikarstvu; kako tijekom devedesetih godina, tako i u novom tisućljeću. Promatrano s današnje distance, moguće je kako je njezin specifičan stilski rukopis do te mjere bio morfološko-motivski prepoznatljiv i radi toga u izvjesnom smislu nezahvalan za citiranja i preuzimanja u bilo kojemu fragmentu, jednako kao što je to, primjerice, bio i ostao slikarski opus Borisa Demura, Borisa Bućana, Nine Ivančić ili grafički opus Ivana Picelja. Složit ćemo se da je njezino slikarstvo od samih svojih početaka do danas posredovalo novu vizualnu stvarnost, nove motive i novu ikonografiju, djelomice baziranu na nasljeđu pop-artističkog senzibiliteta tzv. mitova svakidašnjice, kao što su strip i ilustrirani časopisi, reklamni plakati i ambalaža, no s druge je strane izričito stremilo suptilnoj, kontemplativnoj sferi istraživanja same prirode slikarstva, uz prenošenje složenih emotivno-psiholoških obrazaca u polje slike. Marijana Muljević unijela je u svoje slikarstvo kritičku distancu i hladnu analitičnost spram svijeta koji ju okružuje, ali i duboku potrebu nadilaženja „nejasnog i neodređenog stanja u kojemu se od šezdesetih godina na dalje našla apstraktna umjetnost, od lirske apstrakcije do apstraktnog pejzažizma“ (Zdenko Rus).

Ako se na trenutak odmaknemo od standardnog povjesničarskoumjetničkog sistematiziranja svijeta u stilske ladice (apstraktni realizam, foto-realizam, slikarstvo obojena polja, slikarstvo tvrdih rubova, poetsko-magično, iluzionističko slikarstvo), vidjet ćemo kako svi motivi slikarstva Marijane Muljević upućuju na njezin duboki senzibilitet za metafizičko, kontemplativno i transcendentalno, te se time uklapaju u suvremeni, aktualni slikarski senzibilitet jednog zamjetnog dijela europskog i svjetskog slikarstva. Bez obzira jesu li određeni umjetnici do vlastitih meditativno-kontemplativnih prostora u slici došli preko iskustva hiperrealizma ili geometrijske i kolorističke apstrakcije, čini se da je poetika Marijane Muljević u osamdesetim godinama 20. stoljeća preživjela ne samo tzv. Novu sliku, povratak ekspresionizma i gestualnog slikarstva, već i vrlo sklisko određenje citatnog postmodernističkog slikarstva. Njezino je slikarstvo „sazdano na temeljima nove figurativnosti, ako pod novom figurativnošću razumijevamo raspon od pop-arta i nove figuracije do hiperrealizma, a pod apstraktnim svojstvima geometrijsku i hard-edgeapstrakciju kojima se umjetnica služila i artikulirala svoje unutarnje, sadržajne diobe i dekonstrukcije“. Ona je unutar figuracije „radikalizirala određene avangardne premise o novom prostoru i time otvorila vrata novim viđenjima“. Josip Depolo smatra da korijene ovog avangardiziranja figuracije treba tražiti dalje od pojave geometrijske apstrakcije, u još udaljenijem kubizmu, čije je načelo istodobnog promatranja istog predmeta iz nekoliko raznih uglova stvaralački primijenjeno u njezinoj „besprijekornoj geometriji“ (Zdenko Rus).

Marijana Muljević kontinuirano ukazuje na postojanje matrixa iz kojega možemo – ili moramo – iskoračiti u nedosanjani prostor osobnog neba i (unutrašnje) slobode, lišeni svih suvišnih iskustava, ljudi koji nas opterećuju ili drže poput utega za neželjenu dimenziju stvarnosti. Njezino slikarstvo, međutim, nije podleglo općem mraku i (auto)destrukciji, nesuvisloj, pretjeranoj narativnosti hiperrealističke slike ili praznim apstraktnim obrascima shematiziranog, dopadljivog apstraktnog kolorizma, već je u sustavno razrađenom iluzionizmu ovoga svijeta sačuvalo pogled prema transcendentalnoj vertikali svjetla, lišeno istovremeno svake duhovne patetike ili duhovne ideologije. „Univerzalistički aspekti Marijanina djela, duboke egzistencijalne utemeljenosti, djeluju poput nedvojbenih signala kozmičke zavičajnosti“. Ono se u svojoj pomalo magično-hermetičnoj koherentnosti pokazalo umjetničinim moćnim sredstvom za detektiranje poremećenog sklada stvarnosti koja nas okružuje, gdje se kroz ambivalentnu i tamnu metaforu raspadanja statičkih formi u slici ipak sustavno naznačuje bijeg u magičnu filozofiju prirode i prostor osobnog zaštićenog krajolika duše.